još mi te u oku prepoznaju
ne uspijevam te skriti
dovoljno duboko
...do neprepoznavanja
pa me pitaju
zar još bolujem
od tebe
a kao prošlo je već...
(godine )
ko oka treptaj
ko da si maloprije otišla
još miriše ulica
na tvoje korake
i svaki put osmjeh stavim na lice
u nadi da ćeš se pojaviti
iza ćoška , tamo na križanju
stuparičeve i zagrebačke
svjesna svog božanskog izgleda
...esther,
moja mala ,slatka
brineta čokoladnih očiju
tvoje ime , tako rijetko
i čudno zvuči
dok te pokušavam ubiti u sebi
ispijajući nebrojene rakije
za šankom stare i trošne krčme
prepune meni sličnih slabića
žednih i željnih zaborava
slabića što su
odlučili utopiti i
sakriti leševe prošlosti
u rijekama najjeftinijeg lijeka
esther , doista čudno
a opet tako lijepo
i meni tako drago
tvoje ime je ime moje
višestruko dijagnosticirane
i višestruko potvrđene
neizlječive bolesti
koliko me još čeka
neučinkovitih terapija
u već nebrojenim
i neuspjelim pokušajima
da bih te se oslobodio
razmišljao sam ...
da li bi mi možda pomogla
lobotomija
možda bi pomogao kakav
precizan kirurški zahvat
vađenja dijelova mozga
odgovornih za sječanja
doista sam jadan
i očajan
...bez tebe
izut ću cipele
pred vratima
(kao što to radim već godinama)
dok se vraćam kući
iz treće smjene
i polako na prstima
ušuljati ću se u sobu
da te ne probudim
(mada znam da nisi tu)
ali ipak...za svaki slučaj
esther ...
Nema komentara:
Objavi komentar