kiša

stajao sam još dugo sam na kiši

i gledao dolje niz ulicu kojom si otišla

ulici kojoj čak ni imena ne znam

ostavljen u ovom tmurnom gradu

na rubu nekog bezimenog parka

posađeno tko zna kome i kada u čast

polugole grane starih platana

ispružile su se kao ruke prema nebu

kao da hoće razgrnuti oblake i zaustaviti kišu

svjetiljke su bacale žutu svjetlost oko sebe

poredane u daljinu kao stotine malih sunaca

obješenih o nevidljive niti-ni na nebu ni na zemlji

u bezuspješnu pokušaju da se pokrenem

da se barem sklonim sa kiše pod koju staru krošnju

sprječavale su me noge ko od olova odlivene

nisam se mogao a ni htio pomaknuti

stajao sam a kiša je sa mene prala

tvoje zaostale mirise i

tragove tvog oproštajnog poljupca

bila je jesenja hladna ,hladna baš kao i ti